regresoterapija & hipnoza

Hipnoza protiv pušenja

Mnoga svjetska istraživanja su dokazala da hipnozom osoba 5 puta lakše prestane pušiti nego kad to pokušava sama. Grupna hipnoza protiv pušenja ima dodatni učinak zbog sinergije ljudi koji svi imaju isti cilj - prestati pušiti.

Svaki pušač smatra da je on najteži slučaj, iako uspjeh hipnoze više ovisi o hipnotibilnosti nego o snazi volje, karakteru ili količini cigareta koji osoba puši.

Postotak uspješnosti je oko 85%. Uglavnom je dovoljan jedan tretman. Cijena hipnoze je 500 kn. U nju je uračunato jedno ponavljanje u roku od mjesec dana ako bude potrebno. Moj najstariji klijent je bila jedna gospođa od 87 godina koja je pušila tri kutije cijeli život. Rekla je - ne želim umrijeti kao ovisnik. Uspješno je odbacila cigarete hipnozom i kaže da se osjeća bolje nego ikad!

Koga se može hipnotizirati?

Hipnotizirati se može sve ljude, ukoliko su dovoljno opušteni, te imaju povjerenja u hipnoterapeuta. Dosta ovisi i o sposobnosti hipnoterapeuta. Njegova ličnost i snaga volje mogu imati presudan utjecaj. Ponekad je potrebno više tretmana da hipnotička sugestija “sjedne” dovoljno duboko u pacijentovu podsvijest. Ukoliko se sadržaj sugestije sukobljava sa klijentovom ličnošću, realizacija se odbija. Zato je važno uskladiti oblik sugestije i njezin sadržaj. Dakle, ne može se nikoga natjerati da učini nešto što ne želi. 

Povijest hipnoze

Kad pogledamo u prošlost, naći ćemo zapise o hipnozi u najstarija zabilježena vremena. To nam prvotno otkrivaju podaci sa Sumeranskih glinenih pločica, iz četvrtog tisućljeća pr.n.e. koji nam govori u tome da je već taj drevni narod poznavao hipnozu i koristio je kod raznih vrsta poremećaja. Iz svećeničke skole u Erehu čuva se djelo koje nam daje dokaze da su svećenici-liječnici pomoću hipnotičkih sugestija liječili bolesnike  u snu. Tu navode i tri poznata stupnja hipnotičkog stanja: laka, srednja i duboka hipnoza.

            U Manuovom zakoniku, najstarijem pisanom znanstvenom djelu Indije, opisani u slični stupnjevi hipnoze. Autohipnoza i hipnoza spominju se kao sastavni dio Joge, te se smatra kako svaki pravi Jogin mora biti stručan u tom području. U drevno su doba Ramine imperije (opisani u djelima Ramajane) postojali takozvani svećenici - kraljevi, vladari sedam glavnih Rishi gradova. Oni su bili poznati po svojim “mističnim moćima” između kojih je bilo i zaustavljanje srca na daljinu svojih neprijatelja. Navodno je bila riječ o dobro izvedenoj hipnozi.

            U starom Egiptu također je korištena hipnoza kao terapijsko sredstvo. U Ebersovim zapisima, tri tisuće godina starom tekstu, navode se metode kojima su se koristili. Bolesnike bi hipnotizirali stavljajući im pred oči sjajne metalne ploče, kako bi im se oči umorile i tako nastupio hipnotički san. Bilo je poznato i polaganje ruku, povezano s odgovarajućim nalozima. Glasoviti po tom pitanju bili su Serapisin hram u Kanopeu, te Izidini hramovi.

            Grci su također poznavali hipnozu kao dio djelatnosti iz hramskog okružja. Bolesnici su morali držati određenu dijetu, te se kupati u mirisnim kupeljima. Zatim su išli spavati u hram. Dok su spavali, svećenici bi im šaptali na uho određene sugestije. Tako bi bolesnici pod svetim utjecajem hramske atmosfere aktivirali vlastitu snagu iscjeljenja. Prije nego što su ušli u hram, bolesnici su se morali zavjetovati da će izvršiti sve što im bogovi objave u snu.

            I tada je bilo bolesnika koji nisu uspjevali pasti u hipnozu. Njima su bili na raspolaganju nadareni svećenici koji bi padali u trans i tako saopćavali volju bogova. U glasovitom hramu u Delfima, posvećenom bogu Apolonu, sjedila je svećenica na zlatnom tronošcu iznad raspukline nad kojom se uzdizala para. Omamljena svećenica zapadala je u trans i odgovarala na postavljena pitanja. U drugim se hramovima trans postizao spaljivanjem halucinogenih biljaka.

Tako su se sumeranski, egipatski, grčki svećenici-liječnici, kao i perzijski magi, te hinduistički jogiji prije mnogo tisućljeća služili glavnim antibiotikom tog vremena - hipnozom.

 

            Rimljani su, slično Grcima tražili savjet kroz hipnozu, kao i liječili bolesnike. Hipnoza je čak bila tema filozofskih rasprava. U drugom stoljeću naše ere, rimski pjesnik Porfirije isvještava o prepirci u kojoj su se sukobili filozofi Plotin i Olimpije, oko toga koji od njih dvojice posjeduje veće znanje. Naposljetku Plotin izazove Olimpija na natjecanje u “magičnoj umjetnosti”. Natjecanje se odvijalo u prisutnosti učenika obaju suparnika. Plotin je prišao tik do Olimpija, nekoliko minuta mu prodorno gledao u oči, a zatim glasno viknuo: “Gledajte kako se Olimpijev trup grči kao vrećica za novac”. Olimpije je u jakim bolnim grčevima priznao da Plotin raspolaže većom snagom duha od njegove.

            Primjena hipnoze u obliku hramskog sna održala se do sredine šestog stoljeća. Zatim su kršćanski redovnici nastavili sa liječenjem molitvama, posvećenom vodicom i polaganjem ruku.

Prva sačuvana predaja o autohipnozi jednog redovničkog bratstva, potječe iz jedanaestog stoljeća. To su bili redovnici Hesihasti sa brda Atos. Oni su izazivali autohipnozu netremice promatravši svoj pupak. Zbog toga su ih nazivali omfalofizicima ili promatračima pupka.

            Slavni Paracelsus (1493-1541) ili pravim imenom Theophrastus Bombastus von Hohenheim, podučavao je da je glavi akter ozdravljenja zapravo tzv. “unutarnji liječnik”.

Izvijestio je da su redovnici u Koruškoj liječili bolesnike tako da su im naredili da gledaju u sjajnu kristalnu kuglu. Uslijed toga bi bolesnici obično zapali u dubok san. U tom snu bi im redovnici davali sugestije za ozdravljenje.

Taj oblik liječenja uspjela je baciti u zaborav Inkvizicija, jer je spaljivala svakog tko se time bavio.

                                                                                                                                             

Od magnetizma do naučne hipnoze

 

Anastasius Kircher (1606-1680) isusovački redovnik, u svojoj knjizi Experimentum Mirabile, opisuje kako je začarao pijetla. Bila je to prva znanstveno obrađena pojava takozvane animalne hipnoze, te je možemo smatrati pretečom Mesmerovog “magnetismus animalisa”.

 

Maximilian Hell (1720-1792) također isusovac i poznati profesor astronomije, bavio se “magnetskim kurama”. Izrađivao je magnete u obliku oboljelih organa i pričvršćivao ih na oboljele dijelove tijela. Na taj način je izliječio 60 do 70 posto bolesnika. Pomoću tih kura poboljšalo se i opće stanje bolesnika.

 

Franca Antona Mesmera (1734-1815) upravo je to otkriće dovelo do spoznaje “da za izazivanje tih pojava nije potreban nikakav nebeski, mineralni ili željezni magnetizam. Dovoljno je djelovanje fluida za magnetiziranje bolesnika što ga je on sam stvorio.”  Nazvao ga je magnetismus animalis, dakle životinjskim magnetizmom.

 

S Mesmerom počinje moderna povijest hipnoze. On je svoj “fluid” prenosio na bolesnike gladeći ih odozgor prema dolje. Po njemu je ta tehnika nazvana Mesmerovim glađenjem. Godine 1775 razaslao je Mesmer svim glasovitim akademijama okružnicu sa 27 poučaka u kojima je razjasnio svoju teroriju. Među liječnicima i znanstvenicima tog vremena stekao je mnogo pristalica, ali i protivnika, tako da je morao pobjeći iz Beča u Pariz. Tu su ga oduševljeno dočekali, a među njegove pacijente ubrajala se i Marija Antoaneta. Francuska Akademija nauka, je 1784. na zahtijev kralja ispitivala Mesmerove teorije, te je na kraju zaključila da se izlječenja pripisuju umišljaju pacijenata. Bavljenje “mesmerizmom” je tada zabranjeno.

Mesmer je tako, iako je polazio od pogrešnih pretpostavki dao inicijativu da se na međunarodnom polju znanstveno ispita hipnoza. Time je postao avangardni predstavnik moderne psihoterapije.

 

Opat Faria (1755-1819) portugalac, dao je bitan poticaj za današnju nauku. Potjecao je iz portugalske kolonije Goa, a 1813. godine preselio se u Pariz. U Indiji je proučavao hipnotičke pojave i došao do uvjerenja da za izazivanje hipnotičkog sna nije hipnotizeru potreban nikakav fluid, kako je u to vjerovao Mesmer, već da hipnotički san izaziva sama sugestija.

Njegovi nastupi izazvali su veliki interes, a posebno njegovo djelo: De la cause du sommeil lucide en etude sur la nature de l’homme ( O uzroku budnih snova u okviru proučavanja čovjekove prirode), objavljeno 1819. Njegova metoda hipnotiziranja sastojala se u tome da bi jednostavno prišao bolesniku, oštro ga pogledao i odjednom viknuo “Dormez!” - Spavajte! Gotovo 50% pacijenata već je pritom zapalo u hipnozu. Tu se radi o preteči “hipnoze zastrašivanjem” kojom se kasnije služio J.M. Charcot.

 

James Braid (1795-1860) engleski očni liječnik, napravio je veliki korak u razvoju suvremene hipnoze. On je bio prisutan kad je švicarski magnetizer Lafontain izvodio svoje pokuse. Bio je šokiran onime što je vidio i te su mu se pojave činile nevjerojatnima. Počeo se baviti time u namjeri da raskrinka Lafontainea. Za pokuse je koristio svoju suprugu, prijatelja Walkera i svog slugu. Iznenadio se kad mu je uspjelo da svi troje padnu u hipnotički san.

Taj umjetni san nazvao je “hipnoza” prema grčkoj riječi hypnos što znači san. Godine 1842 izdao je svoje glavno djelo Neurohynology or the rationale of nervous sleep cosidered in relation with animal magnetism (Neurohipnologija ili princip živčanog sna u donosu na životinjski magnetizam). No Braid je, poput svojih prethodnika od kruga znanstvenika doživio samo porugu.

 

A.A. Liebeault, pariški liječnik, preispitao je Braidove pokuse i ustvrdio da su pravilni. Već je godine 1866. objavio o tome knjigu Umjetni san i slična stanja. Ni ta knjiga nije naišla na pažnju koju je zaslužila.

 

Hypolyte Bernheim (1843-1917) profesor sa sveučilišta u Nancyju, nekoliko je godina kasnije uočio vrijednost Liebeaultovog učenja. Nekoliko godina intenzivo se bavio time, pa je čak i uveo tu metodu liječenja u medicinskoj klinici u Nancyju. Zajedno sa Liebeaultom osnovao je “Nansijslku školu”, čime je počela znanstvena primjena hipnoze.

Jedan od učenika te škole bio je i slavni Sigmund Freud, osnivač psihoanalize. U isto vrijeme u školi se nalaze glasoviti liječnici i sljedbenici August Forel, Emile Coue i Charles Baudouin.

 

Emile Coue (1857-1926) razvio je nauku o autosugestiji. Spoznao je da je hipnoza u biti uvijek autohipnoza. Hipnotizer izaziva u subjektu samo manje ili više snažnu predodžbu namjeravanog djelovanja koju onada ostvaruje uz pomoć autohipnoze. Skovao je naučnu izreku: “Naše djelovanje ne potiče volja, nego mogućnost predočavanja.”. On je učio svoje pacijente da mogu sami sebe izliječiti: “ Mogućnost liječenja leži u vama. Pozovite u pomoć vlastiti duh neka posluži vašem tjelesnom i duhovnom zdravlju. On će vas izliječiti, pa ćete biti snažni i sretni.”

Naveo je svoje pacijente da ujutro i navečer po dvadeset puta u sebi ponove: “Iz dana u dan mi je u svakom pogledu sve bolje i bolje”.

 

I.P.Pavlov (1849-1936), ruski istraživač, zaslužan je za istraživanje jednog drugog vida hipnoze. On je svojim glasovitim pokusom izvedenim na psu osvijetlio psihosomatske procese i dokazao da su hipnoza i sugestija posve normalna životna zbivanja. Time je hipnozu oslobodio vela tajnovitosti. Pavlov je pokus izvodio tako da je dok je hranio psa uvijek udario u zvonce. Tako je na kraju dobio efekt da su psu curile sline kad on udari u zvonce, iako nije bilo hrane. Nakon pokusa Pavlov je rekao: “Svaki trajni podražaj ili podražaj koji se sistematski ponavlja, te putem živčanih kanala dosegne određenu točku na kori mozga, dovodi prije ili kasnije do prinudne pospanosti, a zatim do sna, odnosno hipnoze. Pritom je Pavlov oštro razlikovao naslijeđene - neuvjetovane reflekse, od uvjetovanih refleksa stečenih u toku života. Pomoću Pavlovljeve nauke o uvjetovanim refleksima uspjelo se eksperimentalno istražiti neka područja ljudske podsvijesti, u prvom redu automatizirane mehanizme i djelatnosti živaca.

 

I.H. Shultz tvorac popularnog “autogenog treninga” jedan je od zanimljivih suvremenijih istraživača hipnoze. On je razvio ovaj specijalni postupak autohipnoze koji se danas primjenjuje širom svijeta. Riječ “autogen” dolazi iz grčkog jezika, a znači “onaj koji sam sebe proizvodi”. Prvi cilj tog treninga je opuštanje uz pomoć koncentracije i utjecanja na samog sebe.

 

21 stoljeće - doba Polja nulte točke

Po najnovijim istraživanjima naš odnos prema stvaranju materjalne stvarnosti kakvu želimo, tj. utjecanja uma na materiju, dobiva i nove fizičke dokaze. Ovaj put u okviru kvantne fizike. U knjizi Lynn McTaggart: “Polje” opisani su brojni pokusi kako ljudi utječu na materiju, te kako svi mi zapravo stalno komuniciramo s tim poljem nulte točke ili, kako se još naziva, s poljem kvantnog vakuuma. To je prostor koji nas okružuje a koji sadrži vrlo spore valove - tzv. skalarne valove. A valovi su dobri prenositelji informacija (TV, radio, mobiteli). Da bi se mogli “prikopčati” i crpiti energiju i informacije iz tog polja, osoba se mora opustiti, te zapasti u stanje koja se u psihologiji zove “sekundarnom pažnjom”  ili lagane omamljenosti. To je kao da gledate predmet u blizini očiju, ali namjestite oči kao da gledate u daljinu. U tom stanju možemo primati inoformacije iz polja, ali se može i utjecati na nas iz polja. Na toj razini svi smo povezani. Hipnoza najvjerojatnije djeluje na toj razini. Možda ćemo u budućnosti moći dublje i detaljnije razumjeti mehanizme hipnotičkog djelovanja. U međuvremenu važno je da imamo jednu neškodljivu tehniku kojom si možemo pomoći u mnogim zdravstvenim i psihološkim tegobama.

 


 


 

Prijavi se za Newsletter!

Facebook